Kako nastaje bolest u našem telu?

Postoje različite vrste bolesti. Postoje one sa kojima se osoba rodi i koja je neizlečiva, poput cerebralne paralize. Postoje zarazne bolesti koje se manifestuju tako što dođe do invazije drugih mikro organizama. Naš organizam postaje njihova hrana ili njihovo stanište. Te organizme treba uništiti medikamentima, uz pomoć savremene medicine. Veoma je interesantan podatak, da ovakvih bolesti ima samo oko 30% u odnosu na sve postojeće bolesti.
Ljudi obolevaju od različitih varijacija hroničnih bolesti, pa se doktori čude skoro svakog dana. Često se dešava da doktori ne znaju i ne mogu da otkriju uzrok bolesti, jer ga traže na pogrešnom mestu. Ljudi su mnogo kompleksnija bića od njihovog biohemijskog fizičkog tela. Savremena medicina svoje polje delovanja fokusira na posledice, na ono što je fizički uočljivo, vidljivo na rendgenima, laboratorijama, golim okom. Prave analize i donose zaključke. Svakako je izrazito važna oblast kad se telo već razboli. Nezamljivo tad moramo da se obratimo doktorima. Međutim, savremena medicina se retko bavi uzrocima bolesti, energijama, emocijama, elektromagnetnim poljem…Taj deo istraživanja prepušten je alternativnim metodama lečenja.

Čula sam mnogo različitih mišljenja o holističkom pristupu lečenja, ali ga lično svim srcem zagovaram. Mi smo daleko moćnija bića, sa prirodnom apotekom u sebi i svi do jednog posedujemo moć samoisceljenja. Sve što nas deli od toga je znanje o načinima dolaska do zdravog načina života, čistih misli i mira u duši.
Bolest se prvo stvara u suptilnim delovima našeg bića. Neko taj suptilni deo, polje naziva elektromagnetno polje. U svakom slučaju, to polje se nalazi oko nas. Kao i svaki magnet, i naše magnetno polje privlači određene stvari, poput događaja, životnih situacija, partnerskih odnosa, posla…
U tom polju se nalazi polje misli i emocija. Misli se ponašaju kao elektro deo, dok emocije privlače.
Na primer. Ako stalno mislimo da nismo dovoljno dobri, mi možemo u sebi stvoriti neku emociju ogorčenosti, stidljivosti…Ta emocija će privlačiti u naš život događaje koji će nas potvrđivati (šefa koji nas loše tretira i stalno omalovažava, partnera koji nas kritikuje, nedovršene ispite, nedovršene poslove….). Potvrđivaće da nismo dovoljno dobri, što će ponovo pojačavati emociju ogorčenosti…I tako u krug.
Ako bih Vas zamolila da se setite gde ste bili za Novu godinu, Vi biste kroz nekoliko trenutaka stvorili sliku. Obratite pažnju gde se nalazi ta slika ili film. Ona se ne nalazi u glavi, nalazi se u polju ispred nas. Mi ne pamtimo u glavi. Mi pamtimo u polju. Svaki čovek inženjerski precizno može da pokaže u prostoru ispred sebe, gde se nalazi ta zapamćena slika. Sve misli se nalaze u polju i neki to polje nazivaju polje misli. Misli su haotične, brze. Imaju tendenciju brzog menjanja. U jednom trenutku mislimo jedno, u drugom drugo, pa se vratimo na prvo, pa odemo na nešto treće. Misli je teško uhvatiti. Kad želimo da se opustimo, često nas misli ometaju i naviru, čak i bude iz sna ili nedozvoljavaju da zaspimo. Ako se neke misli ponavljaju, jer imamo problem, počinju da nas ometaju i izazivaju emociju. Emociju isključivo izazivaju one misli, koje se fokusiraju na neku životnu situaciju koja nas opterećuje, koju želimo da prevaziđemo.
Dok su misli lagane, brzo se menjaju, emocije imaju sasvim suprotan karakter. One se spore i javljaju se kao oblak. Guste su i sporo se menjaju kad nastanu. Emocije komuniciraju sa telom i taj oblak prenose na fizičko telo koje ga razboljeva. Kad osećate neku tugu ili bol, veoma je verovatno da je osećate u predelu grudi. Neko emociju najviše oseća u stomaku i želucu, dok neko ima utisak da ga dave i stežu grlo. Tad se zapitajte da li ste sve što vas muči izgovorili.
Ukoliko su emocije pretežno nezadovoljstvo, anskioznost, ogorčenost, briga, krivica sasvim sigurno ste sebi zagarantovali bolest.
Svaka ćelija u ljudskom telu je programirana da bude živa i zdrava. Istovremeno, ta ista ćelija je programirana da umre. Dakle, u telu imamo dva istovremena programa koji deluju u skladu sa signalom koji mi odašiljemo. Kad dođe vreme, sistem počinje da se rasklapa na neki način. Ako na bilo koji način šaljete sistemu pogrešnu poruku, onda neke ćelije krenu da vas vode ka sopstvenoj smrti. To je bolest na neki način. Ćelije rade na rasklapanju života, jer su dobile tu poruku. Ne šaljete im jasnu poruku : „Ja želim da živim zdravo! Ja želim da živim dobro!“ Nema te poruke. Ako se danas ljuti na nakoga, ne možete sa tom ljutnjom mnogo da naudite drugima, koliko možete da naudite sebi. Vi osećate tu ljutnju, ne oni. Vi trujete svoj organizam. Ako trujete svoj organizam, koju poruku šaljete ćelijama?
Poruka je preneta. Čak iako 25% ćelija poveruje da želite da umrete, one će raditi u tom pravcu da vam ispune želju. Tada dolazi do suprotnog rada ćelija. Jedne rade na tome da razvijaju i održavaju život, dok druge rade na tome da se organizam razgradi i umre (jer su takvu poruku od vas dobile). Ozlojeđenost, ljutnja, strah i anksioznost su emocije koje najčešće proizvode najtežu bolest i stvara maligne ćelije koje se šire u organizmu. Vi taj otrov pijete, a očekujete da neko
drugi „umre“. Život ne funkcioniše tako. Ako Vi pijete otrov, Vi umirete! Danas je sve iscepkano po fazama. Tako i smrt ide u fazama, a to se zove bolest.
Najvažnije je da se posvetimo svom životu i blagostanju. Tome treba pažnju i fokus da damo ispred svega i svih. Te posvećenosti nema. Ljudi puše, nezdravo se hrane, nedovoljno su fizički aktivni, ambiciozno se kreću napred da zarade što više novca, dostignu što više moći…
Najveće bolesti se nalaze u našem duhu. Duh je zadužen za naše ambicije, htenja, fakultete, doktorate, zvanja, priznanja, divljenja…On je taj koji osobu tera napred i nikad nije zadovoljan ostvarenim rezultatima. Uvek je potrebno još novca, još moći, još vlasti, još…još… Duh je sastavni deo svakog ljudskog bića. Sa jedne strane sjajno je da je on sastavni deo ljudskog roda, jer ga tera napred ka stvaranju i razvoju civilizacije, ali sa druge strane, ukoliko je
prevelika količina energije skoncentrisana u duhu, ljudsko telo može da oboli.
U slučaju da duh „tera“ osobu da ide napred, da „gazi“, stvara, završava, a u umu se nalaze ograničavajuća uverenja poput: „Nisam dovoljno dobar! Ne mogu ja to! Drugi su bolji od mene! Nemam samopouzdanja!……“ dolazi do sukobljavanja dve snažne energije u telu i telo može da popusti.

Genijalni Nikola Tesla je davnih dana rekao: „Bolest dolazi zbog mislenog pada. Čovek treba biti sam svoj lekar. Ako nije tih iznutra, onda mu uzalud svi lekovi i najbolji lekari. Podsvest modernog čoveka je uzburkana kao nemirni okean, sa velikim olujnim vetrovima. Podsvest prepuna utisaka čini da dušabude nemirna. Emocije tada ključaju poput erupcije vulkana. Bez rada na emocijama,duhovnost je samo kula od karata.
A šta je čovek bez mira u duši? Odvojen od božje blagodeti, pokušava uzaludno da pronađe utehu u materijalnim stvarima. Tamo utehe nema, to je rupa bez dna. Još, još, daj još i na kraju ponovo praznina. Kada duša postane mirno more, tada počinje isceljenje. Zapamtite to, to je zlatno pravilo. Izvor većine bolesti je u duhu, zato duh može pobediti većinu bolesti“.